O MORSKOM OTPADU

Onečišćenje okoliša predstavlja jedan od najvećih ekoloških problema današnjice. Pod onečišćenjem se podrazumijeva čovjekovo izravno ili neizravno unošenje tvari ili energije u okoliš koji uzrokuju ili mogu prouzročiti pogubne posljedice za biljni i životinjski svijet te ugroziti ljudsko zdravlje. Zato ne čudi da se u posljednje vrijeme sve više govori o onečišćenju okoliša te potrebi njegovog sprječavanja, a kako bi se sačuvali ekosustavi i priroda u njihovim izvornim oblicima.

Međutim, do sad su se u prvom redu rješavala pitanja onečišćenja kopna, jer su se oceani i mora smatrali neograničenim područjima koje mogu primiti velike količine otpada bez značajnih negativnih posljedica. Ipak, nakon UN-ove Konvencije o pravu mora morski je otpad odnosno onečišćenje mora sve više prepoznat kao ozbiljan okolišni problem sa značajnim gospodarskim, socijalnim, zdravstvenim i kulturološkim utjecajima koji se ne mogu učinkovito rješavati unutar nacionalnih granica, već je potrebno djelovati na globalnoj, europskoj, regionalnoj i subregionalnoj razini.

Morski otpad može se naći u svim svjetskim morima i oceanima te se određuje kao bilo koji postojani, proizvedeni ili prerađeni čvrsti materijal koji nije prirodnog podrijetla, nego ga je proizveo i koristio te odbacio čovjek – izravno u more ili je pak taj materijal tamo dospio s kopna putem rijeka, odvodnje, kanalizacije ili vjetrom. Morski se otpad pojavljuje kao plutajući otpad na površini mora, ispod njegove površine, nataložen na morskom dnu te naplavljen na obali te njegova većina (80%) potječe s kopna.

Kopneni izvori otpada su:

• nekontrolirana ili loše upravljana odlagališta otpada naselja i gradova na obali mora ili rijeka
• odvodi i kanalizacije
• rijeke kojima otpad stiže iz unutrašnjosti
• ispiranje kišama odnosno ispuhivanje s obala za vrijeme oluja i nevremena te
• turističke aktivnosti.

Ostatak otpada dolazi iz tzv. morskih izvora:

• otpad koji dospijeva s brodova svih vrsta i namjena
• otpad nastao kao posljedica aktivnosti u ribarstvu i marikulturi
• otpad s naftnih i plinskih platforme te ponovno
• turističke aktivnosti.

Kruti otpad koji dospije u more je raznolikog porijekla, uporabe, sastava, veličine, oblika, trajnosti, ekološke „prihvatljivosti“ i sl., a po kategorijama se može razvrstati na plastiku, metal, staklo, gume, obrađeno drvo i papir. Sve navedeno razgrađuje se u morima dugi niz godina te u konačnici djeluje na morske organizme kroz zaplitanje i unos u probavni sustav, predstavlja rizik za ljudsko zdravlje, stvara smetnju aktivnostima na moru i obali te umanjuje kvalitetu morske vode.

Ipak, vodeći problem je plastični otpad koji posebice opterećuje more jer je vrlo otporan i razgrađuje se izuzetno sporo. Uslijed fizičkih, bioloških i kemijskih procesa tijekom vremena se smanjuje strukturna cjelovitost plastičnih otpadaka te dolazi do fragmentacije čime nastaju sitne čestice mikroplastike. Morski organizmi te čestice mogu zamijeniti za hranu, što može dovesti do ozljeda probavnih organa i stradavanja životinja, a s obzirom da se kemijske tvari sadržane u česticama mikroplastike nakupljaju u hranidbenom lancu, na kraju mogu i doći do ljudi. Količina i zastupljenost plastičnog otpada na dnu Jadranskog mora među najvišima je u Europi nakon sjeveroistočnog dijela Sredozemnog i Keltskog mora (Galgani i sur., 2000). Otpad tamo dospijeva od oko četiri milijuna ljudi koji žive uz njegove obale, a taj se broj tijekom turističke sezone poveća gotovo šest puta (Marcheti i sur., 1989; Picer, 2000).

Osim ekološkog, otpad iz mora ima i važan društveno-ekonomski utjecaj koji pogađa obalne zajednice jer je čista obala od ključnog značaja za turizam. Na plažama i morskom dnu priobalnog područja Hrvatske otpad iz mora je prisutan u količinama koje nisu zanemarive. Veliki problem u Hrvatskoj predstavlja otpad iz mora u obalnom području (na plažama, morskom dnu i stupcu morske vode) donesen morskim strujama i vjetrom iz susjednih jadranskih zemalja, posebice za vrijeme iznimno nepovoljnih meteoroloških i hidroloških prilika. Takav otpad na području južnog Jadrana može činiti gotovo 90% udjela u ukupnoj količini (Kwokal i Štefanović, 2009, 2011).

Regionalni pristup suzbijanju ovog onečišćenja je korak do uspjeha, jer problemi otpada iz mora nadilaze nacionalne granice.

Republika Hrvatska je obavezna ispunjavati obaveze koje proizlaze iz niza međunarodnih konvencija i drugih pravnih akata (Okvirna direktiva o morskoj strategiji (ODMS) Europskog parlamenta i Vijeća; Odluka Komisije 2010/477/EU o kriterijima i metodološkim standardima o dobrom stanju morskog okoliša; Direktiva 2000/59/EZ Europskog parlamenta i Vijeća; MARPOL konvencija i njen Prilog V; Londonska Konvencija i njen Protokol; Barcelonska Konvencija i njeni LBS Protokol; Dumping Protokol i Emergency Protokol; i Regionalni plan o gospodarenju morskim otpadom u Mediteranu).

Nacionalni zakonski okvir za morski otpad uključuje Pomorski zakonik, Zakon o održivom gospodarenju otpadom, Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama, Uredbu o uvjetima koje moraju udovoljavati luke, Uredbu o uređenju i zaštiti zaštićenog obalnog područja mora, Uredbu o izradi i provedbi dokumenata strategije upravljanja morskim okolišem i obalnim područje kao i nekoliko pravilnika.

Međutim, morski otpad nije problem okoliša koji se može riješiti samo sa legislativom, primjenom zakona, čišćenjem plaža i tehničkim rješenjima. To je, također, kulturološki problem i potrebni su napori da se promjene ponašanje, pristup gospodarenju, obrazovanje i uključivanje svih sektora i interesa.

Premda je problematika morskog otpada prisutna već dulje vremena, spoznaje Republike Hrvatske o morskom otpadu još su uvijek vrlo oskudne. Glavni nedostaci u razumijevanju su nepostojanje dovoljne baze podataka o količinama, sastavu i trendovima morskog otpada, slabo razumijevanje oceanografskih i klimatskih procesa koji utječu na njegovu raspodjelu i zadržavanje u morskom okolišu te nedovoljno poznavanje sudbine morskog otpada nakon dospijeća u more. U Republici Hrvatskoj trenutačno ne postoji sustavno prikupljanje i evidentiranje podataka vezanih za morski otpad niti postoji strateški dokumenti/pravni akti koji se odnosi isključivo na problematiku takvog otpada. Aktivnosti koje se odnose na sprječavanje nastanka morskog otpada provode se kroz primjenu postojećeg zakonskog okvira i strateških dokumenata vezanih za gospodarenje otpadom. Aktivnosti prikupljanja morskog otpada provode se uglavnom na plažama pred i tijekom turističke sezone na inicijativu jedinica lokalne samouprave, županija ili koncesionara te pojedinačnim akcijama organizacija civilnog društva.
Prema Planu gospodarenja otpadom Republike Hrvatske 2016 – 2022. morski otpad spada u posebne kategorije otpada te je jedan od ciljeva gospodarenja otpadom do 2022. unaprijediti sustav gospodarenja posebnim kategorijama otpada (PKO) odnosno uspostaviti sustav gospodarenja morskim otpadom.

Za ostvarivanje ovog cilja potrebno je provesti iduće mjere:

• identificirati lokacije i izvore nastanka morskog otpada i lokacije nakupljenog morskog otpada na morskom dnu
• uspostaviti sustav sprječavanja, prikupljanja i zbrinjavanja morskog otpada, kao integralnog djela sustava gospodarenja otpadom u RH
• interventno prikupljati i zbrinjavati morski otpad
• uspostaviti suradnju sa susjednim ili drugim državama vezano za onečišćenje morskim otpadom.

Prilikom uređivanja sustava gospodarenja posebnim kategorijama otpada posebnu pažnju treba obratiti da se spriječi završavanje otpada u moru. Svrha sustava gospodarenja morskim otpadom je osiguravanje:

• sprječavanja odbacivanja otpada u morski okoliš ili postupanja s otpadom koje omogućuje da se otpad nađe u morskom okolišu i obalnom području koje je u neposrednom kontaktu s morem
• uklanjanja u najvećoj mogućoj mjeri postojećih količina morskog otpada u morskom okolišu (površina mora, u vodenom stupcu ili na morskom dnu) i obalnom području koje je u neposrednom kontaktu s morem koristeći okolišno prihvatljive metode.

Zakon o održivom gospodarenju otpadom propisuje da je za uklanjanje otpada odbačenog u okoliš nadležna služba za komunalni red JLS, međutim nedostatno je uređena specifična nadležnost za morski otpad koji se nalazi na morskoj površini, stupcu morske vode te morskom dnu. Mjere gospodarenja morskim otpadom uključuju osiguravanje izbjegavanja i smanjenje prekograničnog onečišćenja Jadranskog mora uspostavom odgovarajuće suradnje među državama, postupanje s otpadom na kopnu kojima se osigurava da taj otpad ne dospije do mora na način da se navedeno ugradi u propise i akte koji uređuju gospodarenje otpadom na svim razinama, mjere postupanja s otpadom koji nastaje radom brodova što je uređeno posebnim propisom koji uređuje rad lučkih uređaja za prihvat otpada koji nastaje radom brodova te mjere gospodarenja otpadom kojeg ribarski brodovi slučajno pokupe mrežama za vrijeme ribarenja.

Problematika morskog otpada se ne može rješavati unutar nacionalnih granica, već je riječ o problemu koji se mora rješavati globalno. Tako je Europska unija 2008. godine donijela Okvirnu direktivu o pomorskoj strategiji (Direktiva 2008/56/EZ) koja za cilj ima uspostavu zajedničkog pristupa i ciljeva za sprječavanje, zaštitu i očuvanje morskog okoliša protiv štetnog ljudskog djelovanja te se od EU zemalja zahtjeva razvoj strategija kako bi se postiglo „dobro stanje okoliša” do 2020 godine.

Strategije, koje se protežu u ciklusima od šest godina, trebaju uključiti mjere koje štite morski ekosustav i osiguravaju da su gospodarske aktivnosti povezane s morskim okolišem održive. Kako bi se osiguralo „dobro stanje okoliša“ potrebno je da zemlje EU-a surađuju sa svojim susjedima u morskim regijama (sjeveroistočni Atlantski ocean, Baltičko, Sredozemno i Crno more) prilikom definiranja i provođenja svojih strategija o moru, u sklopu kojih je potrebno procijeniti stanje okoliša morskih voda kao i utjecaj ljudskog djelovanja. Dalje, moraju utvrditi što je to „dobro stanje okoliša“ za svoje morske vode, utvrditi okolišne ciljeve te na temelju toga razviti programe nadzora te pripremiti programe mjera.

Osim toga, Direktiva sadrži skup „kvalitativnih deskriptora” koje zemlje EU-a trebaju razmotriti prilikom utvrđivanja svojih strategija, a kako bi postigle dobro stanje okoliša svojih voda.

Oni uključuju:

• održavanje biološke raznolikosti
• uključivanje u održivi ribolov
• očuvanje morskog dna i
• paziti na morski otpad i onečišćujuće tvari.

Direktiva se temelji na postojećem zakonodavstvu EU-a i obuhvaća posebne elemente morskog okoliša koji nisu navedeni u njihovim politikama, poput Okvirne direktive o vodama te Direktiva o staništima i pticama.

Drugi važan okvir je Regionalni plan gospodarenja morskim otpadom u Mediteranu, koji je prihvaćen na 18. Redovitom sastanku ugovornih strana Konvencije za zaštitu morskog okoliša i obalnih područja Mediterana i njenih protokola (Barcelonska Konvencija; prosinac 2013.), a stupio je na snagu 8. srpnja 2014. Ugovorne strane (21 Mediteranska zemlja i EU) su prihvatile poduzeti potrebne financijske, legalne i administrativne te druge mjere da osiguraju primjenu ovog Regionalnog plana. Prihvaćeni Regionalni plan prvi je program svjetskih regionalnih mora koji ima legalne obveze da naslovi globalni interes kroz konkretne akcije na regionalnoj i nacionalnoj razini. Regionalni je plan postao pravno obvezujući za sve ugovorne strane 8. srpnja 2014. godine, što znači i za Hrvatsku. Na sastanku skupštine UN-a za okoliš UNEP-a (2014.) pozdravljeno je prihvaćanje Regionalnog plana od strane ugovornih strana Barcelonske konvencije kao prvog programa te vrste na svijetu.

Analiza situacije

Analizu situacije dajemo na temelju rezultata projekta DeFishGear.

Prema Zakonu o održivom gospodarenju otpadom (HR), morski otpad je otpad u morskom okolišu i obalnom području u neposrednom kontaktu s morem koji nastaje ljudskim aktivnostima na kopnu ili moru, a nalazi se na površini mora, u vodenom stupcu, na morskom dnu ili je naplavljen.

Morski je otpad veliki problem za okoliš, gospodarstvo, ljudsko zdravlje i estetiku okoliša. On predstavlja složeni i višedimenzionalni izazov sa značajnim implikacijama na morsko i obalno područje i ljudske aktivnosti u cijelom svijetu.

Utjecaji morskog otpada su i kulturni i multi-sektorski, a prvenstveno su temeljeni na:

• lošoj praksi upravljanja krutim otpadom, s naglaskom na gospodarenje otpadom na kopnu
• nedostatku infrastrukture
• raznim ljudskim aktivnostima
• neadekvatnim razumijevanjem od strane javnosti
• nedostatkom odgovarajućih zakonskih i provedbenih sustava i
• nedostatkom financijskih sredstava.

Utjecaj morskog otpada je vrlo širok sa značajem koji varira u odnosu na svjetsku regiju u skladu sa kulturološkim i društveno – ekonomskim normama.

On uključuje:

• estetski i utjecaj na turizam
• utjecaj na ljudsku sigurnost i zdravlje
• utjecaj na ribarsku djelatnost (profesionalnu i sportsku/amatersku)
• utjecaj na vrste i staništa
• ekonomske učinke povezane sa prethodnim (čišćenje, gubitak dobiti....) koji su značajni, ali u najvećoj mjeri teško odredljivi.

Procjenjuje se da oko 80% morskog otpada dolazi iz kopnenih izvora i od aktivnosti s kopna, dok oko 20% otpada u moru završava kao rezultat (neodgovornog) pomorskog prometa i ribarstva.

Prema Programu Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP), samo 15% morskog otpada pluta na morskoj površini; dodatnih 15% ostaje u vodenom stupcu, a 70% nalazi se na morskom dnu.

Glavne kategorije otpada u moru su: plastika/plastomeri raznih vrsta (80 – 95%) , guma, metal, staklo, odjeća, drvo i papir. Na obali, s druge strane, prevladavaju posude za razne vrste tekućina (PP, PE i PET) te stiropor (PS). Najčešće zemlje podrijetla otpada u hrvatskom dijelu Jadranskog mora su Albanija (40 – 70%), Italija (20 – 30%), Grčka i Crna Gora (5 – 10%) te Hrvatska (manje od 5%) .

Morski otpad je problem koji prelazi granice: jednom kada se nađe u moru, ne pripada nikome što otežava upravljanje otpadom i čini ga ovisnim o dobroj regionalnoj i međunarodnoj suradnji. Glomazni otpad na dnu uništava stanište mnogim organizmima, ispuštaju se razni teški metali, onemogućuje se dolazak kisika do algi, biljaka, sesilnih životinja te dolazi do anoksije. Dodatno, otpad uzrokuje širenje invazivnih i patogenih organizama.

U Hrvatskoj ne postoji sustavno prikupljanje niti evidentiranje prikupljenog morskog otpada. Veliki problem predstavlja otpad nošen morskim strujama.